Od oltara do obale Dunava – dan vjere, nade i zajedništva u Aljmašu

„U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ Riječi svetoga Pavla bile su geslo 5. nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, a u nedjelju, 20. rujna 2026. godine, posebno su snažno zaživjele u Aljmašu, pod okriljem Gospe od Utočišta. Među brojnim hodočasnicima bili su i naši župljani Župe sv. Ćirila i Metoda Osijek 9, koji su na susret krenuli zajedno, predvođeni svojim župnikom vlč. Antom Šiškom i kapelanom vlč. Karlom Striškovićem.

Aljmaš je toga dana bio ispunjen ljudima, susretima, molitvom i pjesmom. Oko četiri tisuće vjernika okupilo se oko svetišta – obitelji s djecom, osobe s invaliditetom i njihove obitelji, svećenici, redovnici i redovnice te brojni hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske. Svi su došli s istom željom – biti zajedno, zahvaliti Bogu za dar obitelji i vjere te podijeliti radost zajedničkoga susreta.

Središnje euharistijsko slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. Đuro Hranić. U homiliji je, polazeći od nedjeljnoga Evanđelja o radnicima u vinogradu, progovorio o nečemu što je tako ljudsko i svima nam poznato – o uspoređivanju s drugima i pitanju zašto netko ima više, a netko manje. Isusova prispodoba, međutim, otvara jedan drukčiji pogled. Božja se dobrota ne može mjeriti našim ljudskim mjerilima. Pred Bogom ne vrijedi ono prema čemu se međusobno uspoređujemo. Svaki je čovjek dragocjen i neponovljiv jer je ljubljen. Iz te je poruke nadbiskup posebno progovorio o osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Njihovo mjesto u Crkvi nije samo mjesto onih kojima treba pomoći. Oni su naši prijatelji, članovi naših obitelji i naša braća i sestre u Kristu. Svojim životom, strpljivošću, zahvalnošću, dobrotom i ljubavlju i sami obogaćuju zajednicu kojoj pripadaju.

Zato je posebno odjeknulo pitanje: „Što možemo učiniti zajedno s njima?“ Jer nije dovoljno samo uklanjati fizičke prepreke. Možemo izgraditi rampu, prilagoditi prostor i propisati pravila, ali najvažnije je ukloniti one prepreke koje se ponekad nalaze u nama samima. Pravo prihvaćanje počinje onda kada drugoga ne gledamo kroz ono što ne može, nego kroz ono što jest – čovjek, Božje dijete, brat i sestra i dragocjeni dar zajednici.
Posebne riječi zahvalnosti upućene su roditeljima i obiteljima koji svakodnevno, često tiho i samozatajno, nose svoje brige, odricanja i životne križeve. Upravo u obitelji čovjek najprije uči što znači biti voljen, prihvaćen i potreban. Ondje učimo strpljivosti, praštanju, odgovornosti i nesebičnom darivanju.

U ozračju Aljmaša te su riječi nekako još dublje sjedale u srce. Uz obalu je mirno tekao Dunav, a oko svetišta su se susretali ljudi pristigli iz različitih krajeva Hrvatske. Dunav je toga dana bio gotovo poput tihoga svjedoka svih tih susreta – molitava, razgovora, zagrljaja i osmijeha. Pod pogledom Gospe od Utočišta ponovno smo mogli osjetiti koliko je dragocjeno biti zajedno.

Nakon svetoga misnog slavlja uslijedili su trenuci koji su mnoge posebno dirnuli. Najprije je odjeknula hrvatska himna „Lijepa naša domovino“, a potom i svima draga hrvatska marijanska himna „Zdravo, Djevo“. Dok su se pjesmom sjedinila tolika srca, nekima su potekle i suze. Bile su to suze radosti, zahvalnosti i ganutosti. U tom trenutku kao da se sve povezalo – vjera, ljubav prema domovini, zahvalnost za obitelj i povjerenje u zagovor naše nebeske Majke.

A onda je nakon molitve i pjesme došlo vrijeme i za ono jednostavno, ljudsko zajedništvo. Nastavljeno je druženje uz zajednički ručak, domaći slavonski grah i razgovor, a za dobro raspoloženje pobrinuli su se tamburaši. Ljudi su ostajali zajedno, susretali se, upoznavali i dijelili radost dana koji je već sam po sebi bio poseban. Bilo je lijepo vidjeti kako se zajedništvo započeto oko oltara nastavilo za zajedničkim stolom. Nakon molitve došla je pjesma, nakon pjesme osmijeh, a nakon svega ostala je zahvalnost za još jedan susret koji ćemo nositi u srcu.
Za naše župljane bio je to dan koji će se još dugo pamtiti. Dan u kojemu se molilo, pjevalo, susretalo i zahvaljivalo. Dan u kojemu smo mogli još jednom osjetiti da Crkva nije samo prostor u kojemu se okupljamo, nego živa zajednica ljudi koji jedni druge nose, prihvaćaju i ohrabruju.
Od oltara do obale Dunava, od molitve do pjesme, od suze do osmijeha – Aljmaš je toga dana bio mjesto susreta, vjere i zajedništva.

Neka Gospa od Utočišta čuva naše obitelji, naše roditelje i djecu, naše starije i bolesne, osobe s invaliditetom i sve one koji svakodnevno nose svoje životne križeve. Neka nas nauči u svakom čovjeku prepoznati dar i podari nam srce koje zna ljubiti, prihvaćati i zahvaljivati.

Tekst: Valentina Majdenić