„Po svetoj braći k Isusu!“ – posvetni dan u našoj župi

U našoj Župi svetih Ćirila i Metoda – Osijek 9, ponedjeljak, 5. listopada, bio je posebno posvećen našim nebeskim zaštitnicima. U geslu „Po svetoj braći k Isusu!“ okupili smo se na molitvu, svetu misu i euharistijsko klanjanje, želeći svoj život i svoju župnu zajednicu povjeriti zagovoru svetih Ćirila i Metoda, slavenskih apostola i glasnika Evanđelja.

Duhovni program započeo je molitvom krunice i Lauretanskim litanijama, a prije početka svetoga misnog slavlja izmolili smo i posebnu molitvu našim nebeskim zaštitnicima. Zazvali smo njihov zagovor za našu župu, naše obitelji i sve ono što nosimo u svojim srcima. Posebno smo molili i za nova svećenička i redovnička zvanja, svjesni da je svaki poziv Božji dar i da je Crkvi potrebno više onih koji će se potpuno staviti u službu Gospodina i njegova naroda.

Središte večeri bila je sveta misa koju je predvodio naš župnik vlč. Ante Šiško. U središtu liturgije bila je poznata i duboka Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu iz Lukina Evanđelja. Zakonoznanac pita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isus ga vodi prema ljubavi – ljubavi prema Bogu svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom, ali i ljubavi prema bližnjemu. Vlč. Ante istaknuo je ljepotu i dubinu ove prispodobe koju donosi samo evanđelist Luka. Isus nam u njoj ne daje samo odgovor na pitanje tko je naš bližnji, nego nas poziva da sami postanemo bližnji čovjeku koji se nalazi pokraj nas. Na kraju prispodobe ostaju jednostavne, ali snažne riječi: „Idi pa i ti čini tako!“

Vjera se ne zaustavlja na riječima. Ona postaje vidljiva u onome što činimo, u načinu na koji gledamo čovjeka pokraj sebe, u spremnosti da zastanemo, poslušamo, pomognemo i budemo uz drugoga.

Nakon svete mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje, koje je nastavilo i produbilo poruku naviještenoga Evanđelja. Pred Isusom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu zastali smo u tišini i donijeli mu ono što nosimo u svojim srcima – nemir, nelagodu, tjeskobe, strahove, pitanja i sve ono za što ponekad sami ne pronalazimo odgovore. U molitvi se ponovno vratilo pitanje iz Evanđelja: „Što mi je činiti, Isuse, da baštinim život s tobom, život vječni?“ Ljubav na koju nas Gospodin poziva ne može biti površna ni polovična. On nas poziva ljubiti svim srcem, svom snagom i svim umom.
Promišljajući o milosrdnom Samarijancu, vlč. Ante podsjetio je da njegovi postupci mogu postati i naši koraci prema ljudima koje svakodnevno susrećemo: vidjeti čovjeka, zastati, pristupiti mu, saslušati ga, imati vremena za njega, poviti njegove rane svojom pažnjom, blizinom i gestom ljubavi. A upravo tu često padamo. Žurimo, imamo svoje obveze, brige i planove pa ponekad ne primijetimo čovjeka koji je upravo tu, pokraj nas. Možda ne moramo tražiti nekoga kome ćemo biti bližnji. Možda su ti ljudi već među nama – u našoj obitelji, na radnom mjestu, u susjedstvu, u našoj župnoj zajednici. Potrebno je samo pročistiti pogled srca kako bismo ih mogli vidjeti i učiniti ono na što nas Isus poziva.

U ozračju klanjanja molili smo da nas Gospodin nauči ljubiti ljubavlju kojom On ljubi svakoga čovjeka. Molili smo za ozdravljenje duše i tijela, za sve naše životne potrebe i za snagu da ne prolazimo ravnodušno pokraj tuđe boli.

Posebno mjesto u molitvi imala je i naša župna zajednica. Po zagovoru svetih Ćirila i Metoda pred Gospodina su doneseni svi naši župljani – oni koji redovito sudjeluju u životu župe, ali i oni koji još nisu pronašli svoje mjesto u zajednici, oni koji su se udaljili od molitve, sakramenata i Crkve. Molili smo da ova jubilarna, milosna godina, pedeseta od osnutka naše župne zajednice, po zagovoru naših nebeskih zaštitnika mnogima bude vrijeme povratka – povratka u krilo Crkve, u zajedništvo i u blizinu Gospodina.

Pred Isusa smo donijeli i sve one koji trpe i boluju, osobito naše bolesne župljane koji bi rado bili s nama, ali zbog bolesti i nemoći ne mogu doći u crkvu. Molili smo za njihove vapaje, njihove obitelji i sve koji se svakodnevno brinu za teško bolesne. U molitvu smo uključili i naše škole, suradnike, zaposlenike i fakultete, a na početku nove školske i akademske godine posebno smo se spomenuli naših prvopričesnika i krizmanika, moleći da naši mladi rastu u radosti i spoznaji da su Kristovi i da Njemu pripadaju.

Molitvu smo završili onom molitvom kojoj nas je sam Isus naučio – Očenašem. Poput njegovih učenika, koji su ga gledali kako se povlači u samoću i razgovara sa svojim Ocem te ga zamolili: „Gospodine, nauči nas moliti“, i mi smo ponovno izgovorili riječi koje poznajemo, ali ih svaki put iznova trebamo učiti živjeti.

Tijekom svetoga misnog slavlja i euharistijskoga klanjanja molitvu i pjesmu svojim su sviranjem i pjevanjem pratili Stjepan Majdandžić i Anica Horvat, dajući cijelom susretu posebno ozračje molitve i sabranosti.

Posvetni dan tako je postao više od jednoga okupljanja. Bio je to poziv da ponovno pogledamo svoje srce, svoj odnos prema Bogu i prema čovjeku pokraj sebe. Po zagovoru svetih Ćirila i Metoda želimo ostati vjerni Evanđelju koje su naviještali i živjeti ono što nam je Isus rekao: „Idi pa i ti čini tako!“

Neka nas naši nebeski zaštitnici vode bliže Kristu, neka čuvaju našu župu, naše obitelji, djecu i mlade, naše bolesne i starije, sve koji su se udaljili i sve koji traže svoje mjesto u zajednici. I neka nas uče da je put prema Isusu uvijek i put prema čovjeku – prema onome koji je pokraj nas, kojemu možemo biti bližnji, pružiti ruku, darovati vrijeme, riječ, pažnju i ljubav.
Po svetoj braći k Isusu – i od Isusa prema svakom čovjeku.

Tekst: Valentina Majdenić
Fotografije: Vesna Brumnić