SVETKOVINA TIJELOVA I TIJELOVSKA PROCESIJA

Na svetkovinu Tijelova naša je župa svečano proslavila otajstvo Presvetog Tijela i Krvi Kristove.

Svečano večernje misno slavlje predvodio je župnik i dekan preč. Ante Šiško, a koncelebrirao je pastoralni suradnik vlč. Ljubomir Sturko. Na početku mise župnik je srdačno pozdravio sve okupljene vjernike, a posebno ovogodišnje prvopričesnike, krizmanike koji su došli u svojim prvopričesničkim i krizmaničkim haljama i vatrogasce koji su bili odjeveni u svojim svečanim odorama. Ovo slavlje ujedno je bilo i misa zahvalnica za krizmanike, njihove kumove i roditelje na primljenom daru sakramenta potvrde, kao i poticaj na daljnje življenje kršćanske zrelosti.

U uvodu je župnik istaknuo kako Crkva pred nas stavlja ono najdragocjenije – euharistijsku žrtvu – te nas pozvao da preispitamo vlastiti odnos prema Euharistiji: primamo li Krista s vjerom i radošću te dopuštamo li da nas to otajstvo oblikuje u svakodnevnom životu.

U homiliji je, oslanjajući se na evanđeoske riječi o Kruhu života, naglasio kako je Krist onaj koji daje pravi život: “Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke.” Podsjetio je da bez Krista u Euharistiji nema istinskoga života u nama, jer po pričesti ostajemo sjedinjeni s njime, a on s nama.

Na poseban način istaknuo je ljepotu zajedništva okupljene Crkve, osobito prisutnost prvopričesnika i krizmanika. Podsjetio je kako su krizmanici na dan svoje krizme prinijeli Gospi crvenu ružu kao znak predanja sebe i svojih obitelji, moleći njezin zagovor na svom životnom putu. Na kraju mise primili su latice tih ruža koje će posipati pred Presvetim u tijelovskoj procesiji, dajući toj ruži odnosno znaku novo i produbljeno značenje.

Govoreći o važnosti ove svetkovine, župnik je podsjetio na riječi sv. Pavla u poslanici Korinćanima: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha”, naglašavajući da je Euharistija temelj našega zajedništva. Također je istaknuo da je zajedništvo,  vrlo bitno za nas kršćane. Na engleskom holly communion (misa) doslovno zapravo znači sveto zajedništvo. Osvrnuo se i na duhovne korijene blagdana Tijelova, spominjući viđenje svete Julijane iz 13. stoljeća koje je pridonijelo uvođenju ove svetkovine u cijeloj Crkvi. Ova redovnica iz Liegea (Belgija) je doživjela nekoliko vizija sjajnog punog mjeseca s tamnom mrljom. Prema tumačenju koje je primila, mjesec je simbolizirao Crkvu, a mrlja nedostatak blagdana posvećenog Euharistiji. Nakon ovog mističnog iskustva, sveta Julijana je provela godine promičući ideju o uspostavi ovog blagdana. Njezino zalaganje dovelo je do toga da je papa Urban IV. 1264. godine bulom proširio slavljenje Tijelova na cijelu Crkvu.

Istaknuo je tri važna naglaska ove svetkovine: potvrdu vjere u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, duhovno jačanje onih koji se njome hrane te poziv na dublje poštovanje prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. U tom je kontekstu potaknuo vjernike na veću sabranost, poštovanje i dostojanstvo u pristupu pričesti. Podsjetio je i na svjedočanstva euharistijskih čuda, među kojima i ono u Ludbregu, kao snažan znak Božje prisutnosti. Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu nastalo je iz 15. stoljeća kao plod euharistijskog čuda potaknutog svećeničkom sumnjom. Naime Tijekom svete mise, svećenik je posumnjao u riječi pretvorbe – nije vjerovao da se vino u kaležu doista pretvara u pravu Kristovu krv. U tom trenutku vino se pretvorilo u pravu, vidljivu krv. Uplašeni svećenik sakrio je ampulu s krvlju u zid iza glavnog oltara. Tajnu je otkrio tek na samrti, nakon čega je relikvija postala predmetom velikog štovanja.

Na kraju propovijedi podsjetio je na zvršne riječi tradicionalne mise na latinskom jeziku “Ite, missa est” – “Idite, poslani ste” – naglašavajući da smo pozvani svjedočiti svoju vjeru u svakodnevnom životu. U tom je duhu najavio i tijelovsku procesiju kao javno svjedočanstvo vjere.

Nakon mise uslijedila je procesija ulicama naše župe. Presveti Oltarski Sakrament nosio je župnik, a povorka se kretala od crkve ulicom Brune Bjelinskog, zatim ulicom I. G. Kovačića, ulicom Kralja Petra Svačića te Bosanskom ulicom prema Novogradskom groblju, gdje je bila posljednja postaja i završna molitva ispred grobljanske kapele.

Procesiju su predvodila djeca i prvopričesnici u bijelim haljinama, koji su s radošću posipali latice cvijeća, izražavajući čistoću srca i radost vjere te na simboličan način pripravljali put Gospodinu - Presvetom Oltarskom Sakramentu kojeg je župnik nosio pod "nebom" kojeg su držala 4 krizmanika. Iza njih su hodili vatrogasci sa svijećama te krizmanici u svojim haljama, a na začelju procesije je bilo mnoštvo župljana.

Procesija se zaustavljala na četiri postaje – ispred crkve, u crkvenom dvorištu, u ulici Brune Bjelinskog i kod grobljanske kapele – gdje su se čitali ulomci iz Evanđelja, upućivale molitve i pjevale euharistijske pjesme.

Ova procesija nije samo pobožni običaj, nego snažno svjedočanstvo vjere: Krista nosimo kroz naše ulice, ali još više smo pozvani nositi ga u svojim srcima i svakodnevnom životu. Ona nas podsjeća da vjera nije zatvorena u crkvene zidove, nego je živa i prisutna u svijetu, gdje smo pozvani biti znak Božje blizine i ljubavi.

Tekst: Anamarija Štefić
Fotografije: Lovro Brekalo