PASTORALNO – DUHOVNI IZLET ŽUPNIH SURADNIKA

U subotu, 18. srpnja 2026. godine, pedesetak suradnika naše Župe svetih Ćirila i Metoda krenulo je na zajednički dan zahvalnosti. S nama su bili i naši zboraši te Anica Horvat, vjeroučiteljica u mirovini, koja je predvodila pjevanje. Već na početku putovanja, dok je autobus napuštao Osijek, započeli smo molitvu svete krunice. Između pojedinih otajstava župnik vlč. Ante Šiško predvodio je razmatranja koja su naše misli usmjeravala prema središtu kršćanske vjere – Isusu Kristu.

U prvom slavnom otajstvu, otajstvu Isusova uskrsnuća, pozvani smo svoj pogled usmjeriti prema Kristu koji je prošao kroz smrt i koji nas jednoga dana poziva pred svoje lice. Pitanje što ćemo tada donijeti pred Gospodina otvorilo je prostor za osobno preispitivanje, ali i za još dublje pouzdanje u njegovo neizmjerno milosrđe. Moleći ovo otajstvo, posebno smo se spomenuli svih koji se boje smrti, svih umirućih te onih koji još nisu upoznali ili prihvatili dar vjere.

Razmišljajući u drugom slavnom otajstvu o Kristovu uzašašću, prisjetili smo se boli apostola koji su nakon godina provedenih s Isusom morali prihvatiti njegov odlazak. Ipak, taj odlazak nije bio kraj, nego otvaranje pogleda prema nebu. Naša konačna destinacija nije ova zemlja, ova dolina suza, nego nebo – za njega smo stvoreni. Kao „putujuća Crkva“, molili smo za svoje obitelji, osobito za one koji su se udaljili od Boga, sakramenata i molitve, moleći da Gospodin zagrije njihova srca i ponovno ih potakne na traženje smisla i susret s Bogom.

U trećem slavnom otajstvu, otajstvu Pedesetnice, dana kada se rodila Crkva i započela njezin hod, pozvani smo preispitati svoj odnos prema Duhu Svetomu, Trećoj Božanskoj Osobi. Duh Sveti, Tješitelj, Molitelj, Posvetitelj i Životvorac, darivatelj svih darova, pozvan je raspirivati svoje darove u našim srcima kako bi oni postali službom drugima – u našoj župnoj zajednici, ali i u našim obiteljima, našim „kućnim Crkvama“.

Razmatrajući u četvrtom slavnom otajstvu otajstvo Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, prisjetili smo se velike ljubavi koju je Isus iskazao svojoj Majci. Marija, moliteljica, služiteljica i potpuno otvorena Bogu, postala je uzor svim majkama. Zato smo posebno molili za naše majke, da ih Gospodin ispuni darovima kojima je bila ispunjena naša nebeska Majka. Molili smo i za dar života te za sve žene i obitelji, da se u našoj domovini ponovno snažnije prepoznaje ljepota i vrijednost života.

U petom slavnom otajstvu, razmatrajući Marijino krunjenje za Kraljicu neba, pogled se zaustavio na Mariji kao Kraljici mira. Molili smo za mir u našim srcima, našim obiteljima i cijelome svijetu, kao i za sve one koji su nam se preporučili u molitve. Molili smo da Gospodin svojim mirom natopi naša srca i da se, po povratku u svoje domove, u nama prepozna trag susreta s njime.

Između otajstava autobusom su odzvanjale marijanske pjesme. Tako su se na putu isprepletali molitva, razmatranje i pjesma, a osjećaj blizine među nama rastao je već od prvih kilometara. Nakon molitve krunice pomolili smo se i svetomu Kristoforu, zaštitniku putnika, te se spomenuli MIVA projekta.

Prvo odredište našega putovanja bio je Karmel svetoga Josipa u Đakovačkoj Breznici, gdje nas je srdačno primila sestra Anita. Posebno dirljiv bio je susret dviju karmelićanki s našom bakom Perkom, koje povezuju uspomene na Šarengrad. U toplom i osobnom razgovoru oživjele su davne uspomene i prisjećanja na ljude i vrijeme koje ih povezuje. Bio je to susret u kojemu se osjetila blizina koja se, unatoč godinama i različitim životnim putovima, nije izgubila. Za to vrijeme župni suradnici su se susreli u kapelici sa dvije sestre Karmelićanke koju su nam približile njihovo poslanje i život u Karmelu. Bilo je puno pitanja zanimljivih pitanja od strane župnih suradnika a sestre su strpljivo i blago odgovarale na njih. Nakon razgovora uslijedio je svečana večernja molitva Božanskog časoslova koju su predvodile sestre Karmelićanke – vrijeme susreta s Kristom i zajedništva s cijelom Crkvom, u sabranosti, vjeri, tišini i ljubavi.

Nakon Karmela put smo nastavili prema Ovčari kod Đakova, gdje nas je dočekao vlč. Miro Tomas, upravitelj Svetišta Božjega milosrđa. Predstavio nam je svetište i Centar za duhovne obnove Božjega milosrđa te govorio o djelovanju Pokreta Božjega milosrđa. Vlč. Miro Tomas ostavio je na nas snažan dojam svojom neposrednošću, pristupačnošću i duhovitošću, a njegov je nagovor bio dubok i poticajan. U središtu njegova govora bilo je pouzdanje – poziv da se još više oslonimo na Boga i da u svim okolnostima svoga života ne zaboravimo kako kod Boga ništa nije slučajno. Bog zna kakva će vremena doći, a na nama je da mu se s pouzdanjem predamo. Kada se pitamo zašto Bog više ne djeluje u našemu životu, pozvani smo preispitati svoju otvorenost njegovu djelovanju. Kroz cijeli nagovor odzvanjala je jednostavna, ali snažna molitva: „Isuse, uzdam se u Tebe.“ U tom je kontekstu spomenuta i sveta Faustina Kowalska, čiji je život na poseban način povezan s porukom Božjega milosrđa i s poznatom slikom Milosrdnog Isusa na kojoj stoje riječi: „Isuse, uzdam se u Tebe.“

Nakon nagovora uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio naš župnik, vlč. Ante Šiško. U zajedništvu oko oltara zahvalili smo Gospodinu za proteklu pastoralnu godinu, za sve darove kojima nas je obdario i za svakoga suradnika koji svojim vremenom, sposobnostima i spremnošću ugrađuje dio sebe u život naše župne zajednice. Tijekom svete mise vlč. Ante Šiško zahvalio je svim župljanima i suradnicima za njihov trud, vrijeme i spremnost na služenje. U njegovim riječima osjetila se zahvalnost za sve ono što se često čini tiho i samozatajno, a bez čega život naše župne zajednice ne bi bio isti.

Nakon svete mise nastavili smo druženje uz domjenak. U opuštenom i radosnom ozračju bilo je vremena za razgovor, pjesmu, smijeh i druženje, čime je dan dobio još jednu lijepu, ljudsku dimenziju. Dok smo se vraćali svojim domovima, još se jednom pokazalo kako kod Boga ništa nije slučajno. Ni put kojim smo krenuli, ni ljudi koje smo susreli, ni uspomene koje su ponovno oživjele, ni molitva koju smo zajedno prinijeli. Sve je postalo dijelom jednoga dana u kojemu smo, svatko na svoj način, ponovno susreli Gospodina.

A možda je upravo to i najljepši dar ovoga zajedničkog dana: vratiti se svojim domovima s više zahvalnosti, više radosti i više pouzdanja – noseći u srcu riječi koje su nas pratile: Isuse, uzdam se u Tebe.

Tekst: Valentina Majdenić
Fotografije: Vesna Brumnić i Darko Tomas