Pred Isusom, oči u oči – molitva za duhovna zvanja
Bila je to jedna od onih vrlo toplih ljetnih večeri kada se sve pomalo umiri i čovjek poželi zastati, utišati svakodnevnu užurbanost i otvoriti srce molitvi. U subotu, 1. kolovoza 2026. godine, na prvu subotu u mjesecu, u našoj se župnoj crkvi okupila zajednica vjernika na euharistijskom klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Bila je to večer posvećena molitvi za nova duhovna zvanja, za svećenike, redovnike i redovnice, ali i za sve ono što svatko od nas nosi u dubini svoga srca. Klanjanje je predvodio naš župnik vlč. Ante Šiško zajedno s ministrantima, a molitveno ozračje pjesmom je obogatila Anica Horvat, vjeroučiteljica u mirovini. Molitva i promišljanja izmjenjivali su se s pjesmom i trenucima tišine, dajući okupljenima prostor da se saberu i ostanu pred Gospodinom.
U smiraju sparnog i vrućeg dana, klanjanje je započelo pogledom prema Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Biti pred njim, ostati s njim oči u oči, u otajstvu svete Euharistije – upravo se u tome prepoznala posebnost ovoga molitvenog susreta. Pred Isusom nije bilo potrebno mnogo riječi. Bilo je dovoljno doći, zastati i otvoriti mu srce.
A u srcu svakoga čovjeka toliko je toga: brige, pitanja, zahvalnosti, čežnje, radosti, slabosti i potrebe koje često ne znamo ni izreći. U klanjanju se sve to može predati Gospodinu i dopustiti njegovoj milosti da dotakne ono što je u nama potrebno mira, ozdravljenja i ohrabrenja.
Molitveni poticaji usmjeravali su okupljene prema Duhu Svetomu. Zazivao se Duh istine, mira, radosti i ljubavi, moleći da se srce otvori njegovu djelovanju i da Božja prisutnost unese svjetlo ondje gdje je potrebno, mir ondje gdje vlada nemir, radost ondje gdje je ima premalo i ljubav ondje gdje je čovjeku najpotrebnija. Nakon pojedinih promišljanja slijedila je pjesma. Pjesma o Božjoj ljubavi i njegovoj snazi još je dublje uvodila u ozračje klanjanja i predanja. Tako se izmjenjivalo ono izgovoreno i neizgovoreno, riječ i pjesma, a između svega toga ostajao je prostor tišine – prostor u kojemu čovjek može jednostavno biti pred svojim Gospodinom.
U središtu susreta našla se i Božja riječ. Naviješten je odlomak iz Evanđelja po Luki o poslanju sedamdeset i dvojice učenika. Isus ih šalje pred sobom u gradove i mjesta kamo je kanio doći, a pritom izgovara snažan poziv na molitvu: žetva je velika, ali radnika je malo. Zato treba moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu. Ove su riječi u kontekstu prve subote posebno snažno odjeknule. Molitva za duhovna zvanja nije samo molitva da Crkva ima dovoljno svećenika, redovnika i redovnica. To je molitva da i danas bude onih koji će čuti Božji poziv, imati hrabrosti odazvati mu se i poći kamo ih Gospodin šalje. Isus i danas poziva one koji će ići pred njim, naviještati njegovu riječ, svjedočiti njegovu ljubav i ljudima donositi vijest da se približilo Kraljevstvo Božje.
U molitvi se rodila i zahvalnost za sve one koji su kroz stoljeća prihvatili takvo poslanje. Svećenici i redovnici svojim su životom i služenjem prenosili Božju riječ i naviještali Kristova djela iz naraštaja u naraštaj, iz grada u grad i iz sela u selo. Zahvaljujući njihovu predanju, mnogi su upoznali Krista, njegovu riječ i njegovu ljubav.
Posebna se molitva uzdizala i za naše današnje svećenike, redovnike i redovnice koji su svoj život stavili u službu Bogu i ljudima. Molilo se za njihovu ustrajnost, snagu i vjernost pozivu, da i dalje mogu služiti Gospodinu i svome narodu te svojim životom svjedočiti Krista.
No klanjanje nije bilo samo molitva za druge. Pred Isusom se otvorila i tema našega vlastitog srca. Čovjek često nosi vlastite slabosti, nemire i želje. Naša srca znaju biti ispunjena tolikom bukom da više ne čujemo ono najvažnije. Lako se tada zatvorimo u vlastite planove i počnemo činiti samo ono što mi želimo. Zato je potrebno stati pred Isusa, utišati ono što u nama galami i dopustiti mu da nas usmjeri. U njegovoj blizini možemo ponovno otkriti što je doista važno, kamo nas vodi i što od nas želi. Klanjanje tako postaje i škola osluškivanja – prostor u kojem učimo prepoznavati Božji glas i biti spremni odgovoriti na njegov poziv.
Molitva je postupno vodila prema potpunom predanju Gospodinu. Sve što imamo – naše sposobnosti, darovi i talenti – možemo prepoznati kao darove koje nam je Bog povjerio. Oni nisu samo za nas, nego postaju prilika da služimo Bogu i bližnjima.
U takvom se predanju rađa i želja pripadati Kristu cijelim srcem. Biti njegov, staviti mu na raspolaganje svoj život i dopustiti mu da vodi naše korake. Jer čovjek svoju puninu i istinsku radost ne pronalazi uvijek onda kada dobije sve što je sam zamislio, nego onda kada svoj život povjeri Onomu koji ga je prvi pozvao i zavolio.
U toploj ljetnoj večeri, pred Isusom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu, vjernici su ostali u molitvi, pjesmi i tišini. U toj je večeri svatko mogao pred Gospodinom ostaviti ono što nosi, ali i ponovno čuti poziv da svojim životom bude njegov svjedok.
Molitva za duhovna zvanja tako se pretvorila i u osobnu molitvu svakoga od nas – da Gospodin pozove nove radnike u svoju žetvu, da učvrsti one koji su mu se već odazvali i da svima nama podari otvoreno srce za njegovu volju.
Možda je upravo to jedan od najljepših plodova klanjanja: dopustiti Isusu da nas pogleda, dotakne naše srce, utiša njegovu buku i ponovno nas podsjeti da smo pozvani biti njegovi. A onaj tko mu se potpuno preda, otkriva put prema istinskoj radosti i miru.
Tekst i fotografije: Valentina Majdenić
